Moj susret s plemenom Padaung i „ženama žirafama“

View Gallery 12 Photos

Što je za mene najljepše u životu?! To su ljudi koje volim, mjesta koja sam posjetila i putem stvorila uspomene.

Tako se 2011. godine dogodila još jedna u nizu uspomena koja me i danas potakne na razmišljanje. Putovali smo Thailandom, zemljom u jugoistočnoj Aziji. Iako su mnogima prve asocijacije na Thailand pješčane plaže, Ladyboys i sex turizam, kao najrazvijenija grana, ipak on nudi mnogo, mnogo više od toga: brojne kulturne zanimljivosti, prekrasne budističke hramove, divnu prirodu, a iznad svega tople i drage ljude. Zato ga s pravom od milja zovu «Zemlja osmijeha».

Nakon nekoliko dana provedenih u glavnom gradu Bangkoku, krenuli smo lokalnim noćnim autobusom prema sjeveru Thailanda. Bila je to cjelonoćna vožnja u njihovom turbo šarenom busu, gdje se sjedala razvlače u poluležeći položaj – iskustvo samo za sebe. Nakon 9 sati vožnje stigli smo u Ciang Mai, grad na sjeveru, a plan je bio provesti tri dana trekkinga po sjevernoj džungli. Tako je i bilo. Krenuli smo s prijateljima (i još 10-ak backpackersa koje smo tog dana upoznali, željnih iste avanture). Hodali smo satima kroz više ili manje prohodne predjele, prelijepe tropske šume, nailazili na ogromna stabla banana, išli na bamboo rafting, preskakali potoke i odmarali uz vodopade. Prošlo je otprilike 7 sati kada smo stigli do sela na granici sa Burmom, dijela koji čini Golden Triangle, točke gdje se spajaju Thailand, Laos i Myanmara/Burma. Mještani malenog sela toplo su nas ugostili pripremivši nam večeru (rižu s povrćem) i topli čaj. Nakon dugog hodanja trebalo se istuširati, pa smo to činili u imroviziranim, od dasaka sklopljenim ‘kupatilima’ polijevajući se vodom iz boca, a noćili smo na podu jedne drvene kuće, nalik sojenici, izdignute od zemlje, u vrećama za spavanje. Te je večeri bila lokalna fešta pa smo uživali u muzici do duboko u noć. Bila je veljača, i vrlo toplo vrijeme.

Seljani su ljudi koji su ilegalno pribjegli iz Burme, nemaju važećih dokumenata i ne mogu se spustiti u grad. Žive u divljini u kojoj su sami osnovali svoje selo i snalaze se kako umiju i znaju, sadeći razno povrće, rižu…

No, prije nego smo krenuli na samo to pješačenje, lokalni nas je transport iz grada Chiang Maia odvezao u samo podnožje džungle, u posjet kampu slonova i plemenu PADAUNG. I to je razlog zbog kojeg sam krenula napisati ovaj izvještaj s puta, jer to što sam doživjela je zapravo nešto grozno i okrutno, i rastužim se samoj pomisli. Djevojčice i žene, poznate kao «žene ŽIRAFE», od pete godine života, svoj vrat ukrašavaju bakrenim prstenjem nižući iz godine u godinu po prsten-dva više. Oko desete godine života težina koju nose na vratu doseže 1 kilogram, dok je kod odraslih žena težina i do 6 kila. Najveći broj prstenova koji mogu staviti oko vrata je 25.

Ne mogu ni zamisliti kakvu bol uzrokuje težina koju ponosno nose na sebi. No, pleme tako vjekovima čuva svoju tradiciju vjerujući da je ona simbol “uzvišene ljepote”. Dugi vrat za kojim one čeznu je zapravo iluzija, jer prstenovi i njihova težina koju nose guraju ramena prema dolje i tako vrat prividno izgleda duže.

Dozvoljeno im je da svakih nekoliko godina skinu prstenove, ali samo na kratko, doslovno predahnuti 10 – 15 minuta kako bi vidjele svoj vrat, a sam proces skidanja traje više od sat vremena. Ma koliko mazohistički nama djelovalo, one zapravo nisu sretne u trenucima bez prstenja.

Za njih je nošenje i dodavanje prstena ono što one jesu, a nikako sputavanje onog što bi mogle biti.

To je znak pripadnosti, uzvišenosti i njihovog dostojanstva. Žene dugog vrata ili Žirafe velika su turistička atrakcija, a zahvaljujući posjetiocima iz svih krajeva svijeta pleme zarađuje novac od kojeg danas živi. Osim što simbolično naplaćuju ulaz u njihovo selo one prodaju svoje rukotvorine od drva, vune i metala. Ne trebaju više provoditi sate i dane na vrućim poljima riže, jedva spajajući kraj s krajem. Dakle, žene su te koje zarađuju za život dok su muškarci zaduženi za kućne poslove i bavljenje  djecom.

Iako je prije 6 godina putujući iz Pariza na Thailand trebalo dobro pripremiti putovanje, a onda još i izdržati 13 sati leta, danas srećom živim na manje od 3 sata avionom od te zanimljive zemlje i nadam se nekom produženom vikendu i ponovnom posjetu zemlji jedinstvenog karaktera, toplih ljudi i lijepih osmijeha.

Tijana Piljan Maretić

Putuj sa mnom

Mama, supruga, ambasadorica hrvatskih proizvoda za Aziju s adresom u Hong Kongu, praktikantica yoge, zaljubljenica u putovanja i mjesta na kojima još nikada nisam bila.

WordPress Ads